nećublog

još jedan nećublog, projekta radi nećublog

ovo nije zanimljiv blog, nije pun životnih mudrosti ni savjeta... tek, neke misli moram razasuti...

ovo je prazan blog

UD (Uniteddog) je mjesto na kojem, u zadnje vrijeme, provodim najviše net vremena. Čitanje sam svela na čitanje komentara na slikice, a gledam i gledam peseke i smiješak mi s lica ne silazi ;)
Vjerovali ili ne, to je najaktivnija zajednica koju sam upoznala. I najtolerantnija!
A mala ljepotica od koje se jednostavno ne mogu odvojiti? Pogledajte samo!

1. bar (slatki prutić) - jučer: Madama Butterfly. Iako me ovo "madama" s plakata muti i danas - japanska madama je publiku očarala...nisam ljubiteljica opere, pitam se treba li zbog nekoliko pravih arija odgledati i odslušati baš sve što ih povezuje...pa sam i jučer često pomnije promatrala orkestar i dirigenta nego scenu...ali Madama! ono kad i neznalci osjete da je to baš ona prava interpretacija, baš onaj pravi glas...

2. bar - danas: Turbo-folk: ili, po meni, ispitivanje glumčevih granica u prikazivanju svakodnevice. Ništa nisam pročitala o predstavi prije gledanja, ništa nisam čula osim - ne sjedaj u prvi red jer možeš biti popljuvana! O da, tukli su se, pljuvali, razbijali boce o glave, skidali goli, istospolno se ljubili uz trešteće pevaljke...a, predstava je itekako o svima nama...Koliko je glumac spreman učiniti, a režiser od njega zahtijevati? - prva misao; U kakvom to društvu živimo? - druga, na koju mi nije trebao Turbo-folk odgovor, ali je ono što, nažalost, živimo, zaboldao...

Marquesova Aracateca, Luisova La Gloria – sve je to Kolumbija! Sto godina samoće bajkovita, životna stvarnost okrutna! Luis Sorano, učitelj-knjižničar, shvatio je: nije nužno tijelo micati, ići u nove prostore, ali um treba nove vidike...I, našao rješenje: Luis + knjige +Alfa + Beto = vizija, neki drugi život, možda bolji, možda sretniji, možda ispunjeniji...

Radenci = radenska, čijim imenom i dalje uporno nazivam sve mineralne pa zamjerali mi ili ne.
U Radencima sam pretežno izigravala odbor za doček pred hotelom jer to je bilo najbliže mjesto dopuštenog zadovoljavanja društveno omraženih i prezrenih ovisničkih nikotinskih ovisnosti...a drugi dio slobodnog vremena drhturila sam na balkonu pazeći da dim ne ode slučajno prema dimnom dojavljivaču. Dobro, dobro, ne slušam ta gnojenja o zdravom životu...i NE, nemam namjere prestati, nikad nisam niti pokušala niti želim to. Tu imam jako razrađenu teoriju...(sve ima svoj rok trajanja, pa i ja).

Kongres? Program udarnički! Štreberski odslušala, ponešto novoga saznala, lagano ojačala ego svoj i cijelog hrvatskog školskog knjižničarstva - jer, dobri smo! ne samo da ne zaostajemo nego smo u mnogo čemu napredni, inovativni, kreativni...nekako ispred u mnogim aspektima našeg posla (očekivala sam obrnuto). Iako, neke ideje slovenskih kolega bilo bi zgodno preuzeti.

Ah, da, i svirali su nam - nijednu slovensku :))

Nisam ni ponijela fotoaparat. Kao da sam slutila da neće biti trenutaka za ugodno pamćenje...Dobro, pjenušac je bio pitak, svečana večera obilna, ali gorčina zbog nekih, drugima možda zanemarivih sitnica vezanih uz školsko knjižničarstvo, traje još uvijek... Na 35. skupštini HKD-a bilo je nekako posve dobro biti školska, na ovoj 36. već puno manje. OK, na radionici asertivnosti lijepo smo ponovili gradivo i utvrdili da je sve u našoj glavi, vjerojatno je i taj pomak samo u mojoj glavi, ali ovo je jedina koju imam...

Sa sjevera na jug, put autobusom dug ...predug, ali rezultat vrijedan svake minute neudobnog meškoljenja. Metković, gradić koji ima sve, i prekrasnu okolicu i ljubazne stanovnike i smaragdnu rijeku... Brudet od jegulja, žaba i iverka, za pamćenje. Narona za ponos. Radionica fotografiranja najozbiljnije shvaćena, škljocali su svi, ja najmanje, jasno uvijek se u nevrijeme isprazne baterije...
Međugorje, Ploče...ne baš prema očekivanju. Ali, bila sam, barem imam pravu sliku.